izvorni život

Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (8)
Rujan 2017 (13)
Kolovoz 2017 (19)
Srpanj 2017 (11)
Lipanj 2017 (11)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (15)
Veljača 2017 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (5)
Lipanj 2016 (7)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (8)
Veljača 2011 (12)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (5)

"Dan bez smijeha je izgubljen dan."
Charlie Chaplin







Ako imate što za reći putem maila, slobodno:
alen1zoric@gmail.com








































alen zorić blog













































Forum Level2






















28.12.2009., ponedjeljak

SLOBODNA DJECA SUMERHILLA


1921. godine A.S.Neill osnovao je školu "Sumerhill". Nakon 40 godina iskustva i promatranja najvažnije dojmove o svom načinu podučavanja iznio je u knjizi "Slobodna djeca Sumerhilla". Dodatnu težinu knjizi daje osoba koja je kroz predgovor knjizi dala podršku ovakvom pristupu. Predgovor je napisao jedan od najupornijih i najpronicljivijih istaživača ljudske prirode, veliki Erich Fromm i to, onao, u njegovom stilu.
Da nisam bio kupljen predgovorom, svakako bih bio s odabirom uvodnog citata kojeg je Neill odabrao svojoj knjizi i na kojem se temelji njegov pristup djeci. Temelji se na mnogima dobro znanim, a tako rijetko primjenjivanim stihovima velikog pjesnika i spoznavatelja tajni života Halila Džubrana. Znate ih, zar ne:

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama.



Knjiga je pisana na vrlo jednostavan, zanimljiv, ležeran, ali dubok način. Lako ju je čitati, a njene spoznaje su korisne čitatelju za produbljivanje njegovog osobnog shvaćanja slobode, za preispitivanje njegovog odnosa sa sobom i okolinom, za preispitivanje i unaprjeđivanje njegovog odnosa s djecom...i niz ovdje ne prestaje.

Svoje dijete bih, bez jedne jedine trunke dvoumljenja, poslao u školu koja se temelji na metodama Sumerhilla. Nevolja je u tome što takvih škola kod nas nema (a i vani su prisutne tek u tragovima).

Fromm je u uvodu knjige lijepo objasnio da sistem u kojem živimo ne želi kreativne, slobodnomisleće ljude, već želi podobne, uniformirane ljude koje se lako može držati na lancu. Ljude koji lako usvajaju opće mišljenje i koji nisu skloni biti svoji, već gutati i gutati smeća, koliko god im to štetilo. Takve ljude proizvodi aktualni školski sustav. I nama se, jasno, nameće ideja kako je takav sustav prirodan i kako ništa drugo i ne može postajati. Da vidimo: Prirodno je za djecu da sjede mirno u klupama satima i slušaju stvari koje ih uopće ne zanimaju? Prirodno je da ih se već na taj način sputava i daje im se do znanja da je njihova sloboda ograničena i da o njoj određuje netko drugi (neki odrasli, autoriteti, koji navodno znaju što je za djete dobro)? Prirodno je da postojeći sustav ni najmanje ne mari za stvarne interese djeteta, već za sve vrijedi isti nastavni program i svi moraju proći kroz svu onu prašumu nepotrebnih sadržaja.

Vratimo se Sumerhillu. Metode te škole sasvim su suprotne metodama uobičajenih škola. Neću previše ulaziti u detalje knjige. Ako vas zanima, pročitajte ju (neće vam biti žao; u slučaju da vas zanima tema obrazovanje i da vas zanimaju vaša djeca i njihova dobrobit). Bit Sumerhilla sastoji se u slobodi. Djeca Sumerhilla su slobodna odabrati da li žele ići na nastavu. Ako ne žele, ne moraju. Jasno, već ovo pravilo mnogima diže kosu na glavi i asocira ih na nered, anarhiju, zloupotrebu, što sve ne.

Neill je radio u nekoliko uobičajenih škola prije nego je osnovao Sumerhill. On kaže (a to je i odgovor na eventualne strahove o davanju slobode djeci): Mislim da je dijete po prirodi mudro i realno. Ako mu se omogući da bude samostalno, ako mu odrasli ne sjede na glavi sa svojim savjetima, ono će se razviti najviše što se može razviti.

Temeljno pitanje obrazovanja je sljedeće: Koji je najveći interes djeteta u toj priči? Uobičajeni školski sustav tim pitanjem se bavi najmanje od svega. Njega zanimaju tričarije.

Zanimljiva je stvar kako se u našoj kulturi sloboda ograničava već od malih nogu. To se opravdava i racionalizira na razne načine. Svi redom su nebulozni, jer nema dobrog opravdanja za to da se nekom uskrati sloboda.

Ono što rade u Sumerhillu je davanje slobode djeci da budu ono što jesu, da budu slobodna u istraživanju svojih interesa, da ih nitko, baš nitko pritom ne sputava.
Kakvo je to slobodno djete i što općenito znači biti istinski slobodan čovjek, na to pitanje ljudi naše kulture gotovo da ne mogu zucnuti ni približan odgovor. Zašto? Jednostavno zato jer oni sami nemaju iskustvo istinske slobode. A bez takvog iskustva, svaki pokušaj davanja smislenog odgovora je puko teoretiziranje i moraliziranje.

Koji je cilj obrazovanja ako ne pomoći djetetu da otkrije svoju pravu svrhu u životu? Dati mu slobodan prostor da se razvija. I podršku ako mu zatreba. A sve ostalo dijete će pronaći samo i to upravo uz pomoć one famozne čežnje života za samim sobom o kojoj govori Džubran. Aktualni sustav djeci šteti, višestruko.

Obrazovni sustav djeci bi trebao poslužiti kao njihova odskočna daska u odrasli život. U sretni, ispunjujući, odgovorni, zreli, kreativni odrasli život.

Neill kaže: Držim da je cilj života pronaći sreću, a to znači pronaći ono što vas zanima. Obrazovanje bi trebalo biti priprema za život. Naša kultura u tome nije imala puno uspjeha. Većina onoga što adolescenti rade u školi je traćenje vremena, energije i strpljenja. To je otimanje prava mladima da se igraju, igraju i igraju.

Zanimljivo je kako aktualni obrazovni sustav u svojim silnim prenatrpanim programima, nastavim planovima i svim tim nepotrebnim glupostima gotovo i ne govori i ne stremi tome da djecu uči ljudskim kvalitetama, potencijalima, ljepoti. Sve je tako strogo, bizarno, apsurdno..., obavezno, prisilno.

Duboko sam uvjeren kako ljudi po svojoj prirodi, u srži svog bića, vole učiti. Ali vole učiti ono što ih zanima. Ono što ih ne zanima, to za njihov život i nije bitno. Osnovni cilj zdravog obrazovnog sustava bio bi potaknuti u djetetu njegovu prirodnu želju za učenjem na način da se u suradnji s djetetom otkrije što je to što djete zanima. Kad to otkrije, dijete će učiti samo, a učitelj će biti tek pomagač i usmjeravatelj. Ništa više od toga. Tako zainteresirano dijete nitko živ neće zaustaviti, niti odvojiti od njegovih interesa. To je zdravi pristup. Aktualni pristup je bolestan.

Ljudi zaposleni kao nastavno osoblje podsjećaju na puke birokrate. Njihova svrha je tek da ispune ono što im nalaže nastavni program. Nastavnom osoblju su, takoreći, vezane ruke. Oni među njima koji su razvijeniji i koji bolje razumiju stvari, koji teže kreativnom pristupu u obrazovanju, imaju cijeli niz kazni koje ih čekaju ukoliko se udalje od zacrtanog im programa. Žalosno.
Ipak, na zaposlenima u obrazovanju je važna uloga da se, kad god mogu i koliko god mogu, pobune protiv ovoga što je sada i založe za ono što je u interesu djece.

Ne postoji veće zadovoljstvo ni svrha u životu od pronalaska istinske slobode, i življenja te slobode, kreativno, u međuovisnosti i interakciji s drugima.











- 17:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

24.12.2009., četvrtak

ULIČNE SVJETILJKE


Prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim temama

Ulične svjetiljke prvi su i jedini časopis o beskućnicima kod nas. Prodaju ga beskućnici, po ulicama. Cijena časopisa je 8 kuna. Od toga pola ide osobi od koje ste ga kupili, a druga polovica za troškove narednog broja. Teme časopisa su jednostavne, zanimljive i potiču na razmišljanje. Po mogućnosti, potiču i na konkretne akcije. I ovaj post je jedna takva mikro akcija.
Kad na ulici naiđete na prodavača Uličnih svjetiljki, nemojte tek tako proći pored njega. Vi možda u tom trenutku brinete o ovom ili onom svom problemu. Vjerujte, vrlo je vjerojatno da su problemi koji tog prodavača muče puno ozbiljniji i od krajnje životne važnosti.
Beskućnik u ovom društvu može postati doslovno svatko. Svakom se život u trenutku može okrenuti naglavačke u sistemu koji se klanja bogovima kapitala, vanjske moći, lažnog sjaja i sve to skupa stavlja ispred ljudi i Života.
Sistemu i njegovim nositeljima stvari su neusporedivo važnije od ljudi. Točnije, i ljudi su im tek stvari i to stvari sa niskom vrijednošću. Oni su tek nužnost, "trošak rada", "radna snaga", "kadar", netko tko je tu da obavlja ono s čime gazde ne žele mazati svoje ruke.
Čovjeku koji ima sređene osnovne životne potrebe po glavi se motaju "problemi" tipa hoće li božićnica biti malo manja, malo veća ili je ove godine neće biti. Može ga mučiti da li su blagdanski ručkovi savršeni, da li će gosti biti zadovoljni, da li će pokloni pod borom biti pogođeni. Što se beskućniku mota po glavi to samo on zna. Bolje je da to nikad ne saznamo iz osobnog iskustva.
Kaže se da se zrelost društva vidi iz načina na koji ono brine o svojim najugroženijim članovima. Društvo je sastavljeno od pojedinaca, nas. Za zrelost pojedinca, dakle, vrijedi isti kriterij.
Kad sretnete na ulici prodavača Uličnih svjetiljki, ostavite i više od tih 8 kuna. Vama je to tek makijato manje, njemu je možda obrok za taj dan.
Stat ću ovdje, teška je tema.






Mother, mother
There's too many of you crying
Brother, brother, brother
There's far too many of you dying
...





- 20:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #

20.12.2009., nedjelja

O divljem čovjeku


Slobodni, divlji čovjek izumro je prije više tisuća godina. Zamijenio ga je bijedni, sterilni, servilni čovječuljak. Zamijenio i preplavio planetu svojim klonovima, krpenim lutkama, uveo robovski, podanički mentalitet i doveo ga do savršenstva... do apsurda. Divlji, drevni, nekadašni čovjek i moderni čovjek nemaju bitnih dodirnih točaka. Ovaj prvi je izumro, ovaj drugi je preuzeo stvar, pritom se razvivši u čodovište, frankenštajna, spodobu, ekstremnu blijedu sliku čovjeka, kopiju kopijine kopije onoga što je čovjek nekada bio. Slobodni čovjek.
Istina, divlji čovjek je izumro i čini se kao da ga nema više, kao da ga nikada nije ni bilo. Njegov period postojanja se čak i ne smatra povješću, već "pret-povješću", "pra-povješću". Koja bi to bila povijest koja je prethodila povijesti, to pustimo modernim spodobama, polu-ljudima, raznim stručnjacima i velikim znalcima da se dogovore između sebe. Mene ipak zanima taj divlji čovjek. I što se dogodilo s njim. Kako je nestao. I zašto je nestao. Ne. Ne zanimaju me zapravo silni detalji, nagađanja, priče o "pra"-ljudima, zamišljanja ni maštanja o nekom davnom životu nekih ljudi tamo daleko.
Divlji čovjek nije tako daleko kako se možda čini. Ni slučajno. On je živi potencijal koji se nalazi u mnogim, mnogim ljudima koji toga možda nisu ni svjesni. Oni znaju da mnogo toga ne štima. Oni znaju da im se laže, da ih se iskorištava, da ih se zaglupljuje, da ih netko koristi za ostvarenje ciljeva koji nisu njihovi. U njima je divlji čovjek na pomolu, koračić do buđenja.
Da razjasnimo, postati divlji ne znači otkriti Tarzana u sebi. Znači postati autentičan, živjeti autentično, skinuti nepotrebne kretenske umjetne naslage sa sebe koje su nastajale generacijama. Postati divlji znači iskoračiti iz obrazaca. Kretati se van tračnica. Tu više nema utabanog puta. Svako utabava svoj put.

nastavak slijedi...



Evo jedne od najboljih pjesama ikad. Ona ima puno veze s divljim čovjekom. Zanimljivo je znati da ju je Bob napisao kad su mu bile tek 22 godine. Dečko tih godina mogao je do takvih spoznaja doći samo iznutra. Kroz tekst ove pjesme provlači se cijeli niz tema, cijeli niz mudrosti, spoznaja, zaključaka i pitanja. To nije tek puka "pjesma". Stavljam cijeli tekst ispod videa. Cijeli tekst je odličan, a oni meni najdojmljiviji djelovi su boldani.







Darkness at the break of noon
Shadows even the silver spoon
The handmade blade, the child's balloon
Eclipses both the sun and moon
To understand you know too soon
There is no sense in trying.

Pointed threats, they bluff with scorn
Suicide remarks are torn
From the fool's gold mouthpiece
The hollow horn plays wasted words
Proves to warn
That he not busy being born
Is busy dying.


Temptation's page flies out the door
You follow, find yourself at war
Watch waterfalls of pity roar
You feel to moan but unlike before
You discover
That you'd just be
One more person crying.


So don't fear if you hear
A foreign sound to your ear
It's alright, Ma, I'm only sighing.

As some warn victory, some downfall
Private reasons great or small
Can be seen in the eyes of those that call
To make all that should be killed to crawl
While others say don't hate nothing at all
Except hatred.

Disillusioned words like bullets bark
As human gods aim for their mark
Made everything from toy guns that spark
To flesh-colored Christs that glow in the dark
It's easy to see without looking too far
That not much
Is really sacred.


While preachers preach of evil fates
Teachers teach that knowledge waits
Can lead to hundred-dollar plates
Goodness hides behind its gates
But even the president of the United States
Sometimes must have
To stand naked.

An' though the rules of the road have been lodged
It's only people's games that you got to dodge
And it's alright, Ma, I can make it.

Advertising signs that con you
Into thinking you're the one
That can do what's never been done
That can win what's never been won
Meantime life outside goes on
All around you.


You lose yourself, you reappear
You suddenly find you got nothing to fear
Alone you stand with nobody near
When a trembling distant voice, unclear
Startles your sleeping ears to hear
That somebody thinks
They really found you.

A question in your nerves is lit
Yet you know there is no answer fit to satisfy
Insure you not to quit
To keep it in your mind and not forget
That it is not he or she or them or it
That you belong to.


Although the masters make the rules
For the wise men and the fools

I got nothing, Ma, to live up to.

For them that must obey authority
That they do not respect in any degree
Who despise their jobs, their destinies
Speak jealously of them that are free
Cultivate their flowers to be
Nothing more than something
They invest in.

While some on principles baptized
To strict party platform ties
Social clubs in drag disguise
Outsiders they can freely criticize
Tell nothing except who to idolize
And then say God bless him.

While one who sings with his tongue on fire
Gargles in the rat race choir
Bent out of shape from society's pliers
Cares not to come up any higher
But rather get you down in the hole
That he's in.

But I mean no harm nor put fault
On anyone that lives in a vault
But it's alright, Ma, if I can't please him.

Old lady judges watch people in pairs
Limited in sex, they dare
To push fake morals, insult and stare
While money doesn't talk, it swears
Obscenity, who really cares
Propaganda, all is phony.


While them that defend what they cannot see
With a killer's pride, security
It blows the minds most bitterly
For them that think death's honesty
Won't fall upon them naturally
Life sometimes
Must get lonely.


My eyes collide head-on with stuffed graveyards
False gods, I scuff
At pettiness which plays so rough
Walk upside-down inside handcuffs
Kick my legs to crash it off
Say okay, I have had enough
What else can you show me?


And if my thought-dreams could be seen
They'd probably put my head in a guillotine
But it's alright, Ma, it's life, and life only.

Bob Dylan


- 20:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.12.2009., utorak

U potrazi za jednostavnošću

«Ja svakako nisam htio ništa drugo nego pokušati živjeti ono što je samo od sebe naviralo iz mene. Zašto je to bilo toliko teško?» Ovo je jedna od meni najdražih rečenica Hermana Hessea. Ona je jednostavna i snažna. Pogađa samu bit problematike čovjekovog života, njegovih nedoumica, trpljenja, lutanja, gubljena, trauma, nelogičnosti, trauma zbog nelogičnosti modernog načina života, zbog zahtjeva koji se stavljaju pred pojedinca i ponajviše – zbog nesklada između tih (nametnutih) zahtjeva i zahtjeva njegove nutrine, onoga što je u njemu, onoga što on jest.
Parafrazirana, i stavljena u kontekst nesklada između pojedinca i suvremenog načina života, početna rečenica može glasiti ovako: Ja svakako ne želim ništa drugo nego živjeti onako kako osjećam da bi trebalo... nego živjeti tako da ostvarim sklad između onoga što je u meni i onoga što je izvan mene. Zašto je ono vanjsko toliko suprotno od impulsa koji se rađaju u meni? Zašto to vanjsko nije na mojoj strani? Zašto nije na strani Života? Problem je u sljedećem: moderni način života i čovjekova unutrašnja potreba za izražavanjem, za davanjem, stvaranjem, bivanjem, kreativnošću, spontanošću... nespojivi su. Suprotni su. U sukobu su. Smrtni su neprijatelji. Poništavaju se. Ne mogu zajedno. Gdje je jedno, nema drugog.
Danas je popularno pričati o potrazi za svetim gralom koji je navodno u nama. Već duže je popularno pričati o potrazi za kraljevstvom nebeskim. Čini se zanimljivim i uzbudljivim pričati o raznim potragama za nekim nevidljivim ciljevima, tajanstvenim prostorima, predjelima, koječemu. Sve je to «tamo negdje». Možda iza prvog ugla, možda iza sedam mora i sedam gora (pa još malo iza). Prodavači tih priča dobro posluju. Oni prodaju nadu. A nada umire zadnja (možda ni tada). Zato im tako dobro ide. Još jedna stvar im ide u prilog: ako «mušterija» ne uspije pronaći ta obećana (nebeska ili neka druga) mjesta, onda to nije greška onoga tko obećaje, već onoga tko traži. Naime, očito je tražio na krivi način. Ili nije dovoljno vjerovao itd.
Mi smo tek ljudi bačeni u ovaj svijet, ili smo sami tražili da dođemo u njega, ili je nešto treće ili peto. Što god da je slučaj, činjenica je da smo tu. U ovom svijetu. Ovakvom kakav je. Samim time pred nas je stavljen zadatak da se postavimo prema tom svijetu na određeni način. Možemo jednostavno pristati na njegova pravila i igrati u skladu sa silnim besmislicama koje su određene kao «vrijednosti». U tom slučaju cilj bi nam mogao biti da postanemo «uspješni», trudimo se i cirkusiramo, pristajemo na svakakve gluposti kako bismo postali neki ugledni menadžer, šef, štogod. Međutim, ako vas zanimaju teme ovog bloga, onda vas ne mogu ni zamisliti u takvoj ulozi ni u takvoj suludoj utrci.
Ako nam ovaj sistem, sa svojim pravilima, svojim «vrijednostima», svojim nepravdama, bizarnim hijerarhijama, ne nudi ono što je u skladu s našim unutarnjim kompasom, onda mi prema tom sistemu ne možemo (i ne bismo smjeli) reagirati tupo, poslušnički, bez pogovora. Pred nas se postavlja zadatak da reagiramo i to da reagiramo kreativno, promišljeno, osluškujući svoje stvarne potrebe i reagirajući na način da zahtjevi iz naše nutrine budu zadovoljeni, a ne zahtjevi sistema.
Žalosna je stvar da sistem nije na strani ljudi, već na strani puke šačice moćnika (korporacijskih, političkih, kakvih god). Ta šačica je, navodno, bitna, a svi ostali su puka marva koju se cjedi i gazi, koju se zatupljuje, kojom se manipulira, koju se iskorištava, i što je vrlo važno – koju se drži na kratkom lancu. Kad uzmete kredit koji vam nije neophodan, za stvar koja vam nije neophodna, vi ste točno onakvi kakvim vas sistem želi. Kada ste navučeni na korištenje i kupnju raznih nepotrebnih i kretenskih tehničkih napravica, kada ste postali praktički ovisni o raznim tehnikalijama, vi ste točno onakav pojedinac o kojem sistem mašta – puki potrošač, opaki, nemilosrdni potrošač naoružan s čitavim arsenalom kartica, gotovine, kreditne sposobnosti, you name it... Točno ste onakvi kakvim vas korporativno – medijska mašina želi. Istovoremeno, vi ste i u priličnom problemu, jer za svoja sitna zadovoljstva morate izdvajati prilična sredstva, a ta sredstva treba zaraditi, radom za nekoga, za iste te koji su vam ih i prodali. Reklamna industrija je strašno agresivna i strašno učinkovita. Ona je istovremno i strašno banalna. Ali, ljudi (potencijalni potrošači) su izgleda još banalniji kad gutaju sve te gluposti. Pitanje za milijun kuna: mora li se gutati ta sranja i mora li se živjeti toliko stresno, brzo, neurotično, «moderno»?
Suprotnost od ovog načina života koji dominira je okretanje jednostavnosti. Proust je tragao za izgubljenim vremenom. A ta potraga je podjednako banalna kao i potraga za kraljevstvom nebeskim. Osim ako se kraljevstvo nebesko ne shvati kao puki simbol za beskompromisno življenje u sadašnjem, svakom trenutku. Tada ono više nije tek religijska priča, već je nešto konkretno.
Što je stvarnost? Živjeti u svijetu mašte, maštajući o idiličnim predjelima u kojima ćemo se naći tko zna kad ako ih zaslužimo i budemo «dobri»? Što je stvarnost? I gdje je stvarnost? U pregledu banalnih dnevnih događanja izrecitiranih u večernjem dnevniku?
Što znači biti stvaran? Što znači živjeti život potpuno? Što znači živjeti? I što znači biti usred svog života? Što znači biti prisutan? Što znači biti brutalno ovdje? Što znači biti; bez maštanja, predviđanja, planiranja, strahovanja, odgađanja života? Što znači biti sada, ovdje, u sebi, potpuno, bez ostatka, bez trunke energije koja se rasipa na nešto drugo, izvan nas?

To finish the moment, to find the journey's end in every step of the road, to live the greatest number of good hours, is wisdom. Emerson

Izgleda da nije tako jednostavno ostvariti jednostavnost kao što se može činiti. Nije jednostavno, jer postupak odustajanja od kompliciranja je sličan postupku skidanja s bilo koje vrste ovisnosti. Živjeti uvučen u igru sistema znači biti ovisan. Skidanje sa sistema i njegovih igračaka može biti problem. A i ne mora. Kako za koga. Neki ljudi koji su godinama bili okorjeli pušači, nakon jedne jedine oštre odluke u jednom jedinom trenutku prestaju s pušenjem, od tada na dalje. Neki pak svako malo najavljuju prestanak, i to obično «od sutra». Slično je i sa prelaskom s beskrajnih komplikacija sistema u kojem živimo – na jednostavnost, na laganiji ritam života, na odustajanje od grozničave kupnje nepotrebnih skupih («dizajnerskih») krpica ili najnovijeg modela mobitela ili kompjutera čijih 90 posto (ili više) mogućnosti nećete nikad koristiti, ali eto, ipak ga kupujete.
Janez Drnovšek je rekao lijepu rečenicu: Čovjekom se ne rađa, čovjekom se postaje. Ovdje, za potrebu ove teme, mogli bismo reći kako se jednostavnim ne rađa, jednostavnim se postaje. Postaje se nakon ozbiljnog i dubokog pogleda u sebe i otkrivanja svojih stvarnih želja, potreba, težnji. Odabir jedostavnosti može značiti da ćete se odreći pokoje igračke, ali znači i to da ćete ući u jedan sasvim novi svijet koji ćete krojiti sami, isključivo po svojoj mjeri.
U današnjem kreteniziranom svijetu okrenuti se jednostavnosti jedna je od najvrijednijih vještina; gotovo mudrost. Da, u jednostavnosti je sva mudrost. Biti jednostavan nije teško, pa tako ispada i da biti mudar nije teško. Zašto onda većina ljudi tvrdoglavo ne želi biti jednostavnija? Ne znam. Iz navike? Zato što žive onako kako svi oko njih žive i što smatraju da se na taj način mora živjeti?
Živjeti jednostavno znači živjeti stvarno. Što je stvarnost za vas, koja je vaša stvarnost, to samo vi možete znati. I nećete to znati sve dok ne krenete putem otkrivanja onoga što za vas stvarnost i jednostavnost jesu. Dok ne počnete, ništa se neće dogoditi. Dok ne napravite prvi korak, nigdje se nećete pomaknuti. Dok se ne naučite umiriti kako biste poslušali i čuli ono što vam vaša nutrina priča (u početku šaptom, nejasno; kasnije možda i glasnije, razumljivije), vi ste puki pijun sistema, a sistem nije na vašoj strani i ni najmanje ga ne zanimate vi kao čovjek, niti ga zanima vaš stvarni razvoj, niti ga zanima da budete sretni, zadovoljni, da živite produktivno; zanimate ga isključivo kao mali kotačić koji se vrti u smjeru koji sistemu paše. Koji sistemu paše, ne vama. Koji vašem poslodavcu paše, ne vama. Vašoj Vladi, ne vama.
Okrenuti se jednostavnosti znači napraviti prvi korak prema okretanju leđa onome što nije na vašoj strani i što vam izvlači previše vaše energije koju možete upotrijebiti na puno bolje načine.

Henry David Thoreau, koji je živio u 19-om stoljeću u tadašnjoj Americi, bio je jedan od pionira izvornog načina života. Bio je jedan od prvih koji su sa užasom shvatili koliku štetu civilizacija i takozvani razvoj čine ljudskom životu. Emerson je o njemu napisao: He choose to be rich by making his wants few, and suplying them himself. Svatko od nas, danas, u ovom svijetu koji se, bez pretjerivanja, urotio protiv toga da ljudi budu svoji, može krenuti jednim drugim putem, svojim putem i donositi neke drukčije odluke, odluke u skladu s onim što jesmo, što ima izvor u nama, ne u bilo čemu izvanjskom.
Naše najdublje, najstvarnije, najveće potrebe krajnje su jednostavne. Žalosno je to što čak ni te elementarne potrebe za hranom, vodom, odjećom, krovom nad glavom često nije lako zadovoljiti. Sistem se potrudio da i te potrebe napravi teško dostupnima. Te najosnovnije potrebe. To je žalosno, ali ne smije nas obeshrabriti.
Svaki čovjek kreće s različite početne pozicije. Nekima zadovoljenje elementarnih potreba nije ni najmanji problem. Mnogi muku muče kako bi si uspjeli osigurati i taj osnovni minimum. S koje god pozicije kretali, odabir srednjeg puta, odabir jednostavnosti pomaže nam da si osiguramo ono što nam u životu treba i da ne težimo za glupostima koje nam ne trebaju.
Meni je uvijek čudno kad čujem ljude (često i one koje se općenito smatra pametnima) kako tvrde kako «čovjek nikad nije zadovoljan» i kako «uvijek teži nečem višem». Takvi stavovi uzimaju se kao nešto prirodno, svojstveno onome što čovjek je, a zapravo su krajnje gluposti. Nakon što si čovjek osigura egzistencijalni minimum, s te točke on dobiva priliku da živi točno u skladu sa samim sobom. Da se koncentrira na bitno i zanemaruje nebitno. Da ne trči nepotrebno za «uspjehom», već da radi na svom osvješćivanju. Antički filozof Seneca je navodno napisao: Ono što nemaš, uzmi od sebe. To, naravno, zvuči paradoksalno, ali je istinito. Tko to može reći što se sve nalazi u nama, koji sve svjetovi. Ja ne znam što se sve nalazi u nama, ali znam da se jako malo (ili gotovo ništa) od onog bitnog nalazi u blještavosti proizvoda koji mame iz reklama i s uličnih plakata.
Čovjek je više (puno više) od onog što misli da je. Okretanjem jednostavnom načinu života stvaramo prostor za istraživanje onoga što mi jesmo i priliku da živimo u skladu s onim što otkrivamo o sebi. U tome je cijela poanta.


Ova pjesma nije direktno vezana uz tekst ovog posta, ali njena atmosfera mi paše kada razmišljam o jednostavnosti.


- 11:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #